Hermes Trismegistos

Već oko 2900. pr. Kr. Egipćani su u Nubiji vadili zlato, odvajajući plemenitu kovinu od kvarca, meljući je u ručnim mlinovima. Proces rafiniranja rađen je i otkriven u laboratorijima, a njegova tajna povjerena je svećenicima. U Egiptu su kemijski postupci bili popraćeni magijskim ritualima,  kao i uostalom sve što se u to vrijeme smatralo važnim. Povežemo li tri činjenice da su Egipćani radili sa zlatnom rudom, i ove operacije vezane za zlato ali i druge rude držali u strogoj tajnosti, te da je njihova kemija bila ispunjena magijom, približavamo se alkemiji. Da li su Egipatski adepti sami osmislili svoju vještinu, najvjerojatnije ne. Ipak sve ono bitno, a vezano za alkemiju, uporno nas tjera natrag u Stari Egipat. Zosimus je posvetio svoju knjigu o alkemiji Imhotepu, pjesniku koji je živio 3000 godina pr. Kr. U njegovim stihovima vec u ranom razdoblju pronalazimo kako su Egipćani poznavali zemaljske užitke kojima su sinovi bogova poučavali kćeri ljudi:

Slijedi si želju dokle si živ,

Položi si Mirtu na glavu,

U fine se tkanine odjeni,

Natopljene miomirisima,

Prave stvari božanske.

Stefanus koji je pisao u sedmom stoljeću, kaže kako su sumpor i olovo sinonimi za Ozirisa.  Taj bor, Izida i Tifon, vrlo često se mogu pronaći u alkemijskim tekstovima, a mnogi od njih navode Hermesa Trismegistusa majstorom alkemijske vještine. Hermes je grčki bog koji je vodio duše mrtvih u Had (podzemni svijet). Trismegistus znači “triput najveći”, što i pokazuje koliko je bio cijenjen i štovan. On zapravo i nije bio grčki bog, već bog grčkih kolonista u Egiptu. Ovi su se egipatski Grci divili religijskom nauku zemlje Nila, a koji se nije mijenjao od doba velikih faraona. Ipak religija Egipta u to vrijeme drastično je slabila, pa u doba kad su je grci počeli proučavati, egipatski svećenici više nisu razumjeli čak ni značenje vlastitih okultnih simbola.

Helenistički doseljenici nisu činili najveći dio populacije Aleksandrije, no spadali su u inteligenciju toga vremena. Spoj egipatske religije i grčke filozofije nužno je imao za posljedicu uzajamno mijenjanje ova dva religijska pravca, u kojem je helenistička misao bila dominantna, te na neki način možemo govoriti o helenizaciji Egipta. Grci su prihvatili sve dijelove stare egipatske religije koji su im bili shvatljivi. Kao rezultat toga rodila se egipatska filozofija u kojoj su se miješali elementi obiju religija, a kojima su još pridodani djelovi židovskog i drugih istočnjačkih učenja.Grci su u egipatskim bogovima prepoznali svoja božanstva pa su Hermesa poistovjetili s Tothom, nebeskim utemeljiteljem magije, u pisanom i govornom jeziku.

Toth je kao pisar u sudnici podzemnog svijeta zapisivao Ozirisove presude, akoje su bile izrečene nakon što su pokojnikova djela bila prosuđena. Toth-Hermes bio je humaniziran, pretvoren u mističnog kralja koji je pisao svoje svitke prirodnih načela. Ti svitci su zapravo anonimni tekstovi egipatske filozofije koja je nastala kao plod egipatsko -grčkog religijskog stapanja. Toth – Hermes je tvorac doktrine koja će dobiti ime Hermetizam. Ovog mitskog adepta kroz svoja djela priznaju i Platon, Diodor, Tertulijan, Galen, Iamblihus i dr.

Od ogromnog broja tekstova posvećenih Hermesu, ostalo je vrlo malo napisa na grčkom, te niz djelića o kojima su pisali kršćanski autori.  Gledajući ove rane filozofske misli , mogli bi reći kako podsjećaju na gnosticizam. Najpoznatiji od tekstova su Poimandres, koji je dijelom nalik na Evanđelje po Ivanu i Platonovog Timeja. Židovska misao, naročito ona koja je prikazana u djelima Fila Judejskog, tkođer može naći okosnicu u njima.

Alkemičari su hermetičke knjige pripisivali Hermesovoj ostavštini. One su bile pune tajni koje su namjerno prikrivene metaforama i alegorijama kako bi zaštitile dragocjenu mudrost od padanja u neželjene ruke. Vjerovalo se kako su samo mudri sposobni pronaći put kroz mistični labirint.

Ulomak iz Hermesovog učenja, njegov motto, kredo je zapis pronađen na smaragdnoj pločici u rukama Hermesove mumije, koja počiva u kripti smještenoj  u Velikoj piramidi u Gizehu. Svitak je nazvan Smaragdna pločica a toliko je blisko povezan s alkemijom pa ga citiram:

“Istina je bez laži i najviše stvarna: ono što je iznad nalik je onom što je ispod da pospješi čuda jedne stvari. I kao što su sve stvari proistekle iz jedne, mišlju jednog, tako su sve stvari rođene iz ove stvari, usvojenjem. Sunce mu je otac, Mjesec mu je majka: Vjetar ga je nosio u svom trbuhu, Zemlja ga je dojila. To je otac svakog savršenstva na svijetu. Njegova snaga i moć su apsolutne kad se promijene u zemlju: odvojit ćeš zemlju od vatre, istančano od grubog, nježno i pažljivo. Ona se uzdiže sa zemlje do neba i opet spušta na zemlju da primi moć svih viših i nižih stvari. Pomoću toga tvoja će biti slava svijeta. I zbog toga, sva skrivenost pobjeći će od tebe. Unutar toga je moć, najmoćnija od svih moći. Jer ona će nadvladati sve istančane stvari, i prodrijeti u svaku čvrstu stvar. Tako je svijet stvoren. Iz toga će biti, i pojavit će se, predivne prilagodbe čija su sredstva ovdje. Iz tog razloga,  ja sam zvan Hermes Trismegistus, imajući tri dijela filozofije svijeta. Ono što sam rekao o Sunčevom djelu je postignuto.”…………

U metaforama i alegorijama poput ove , alkemičari su prepoznali stupnjeve procesa proizvodnje zlata. Dvojakost rečenica je pružala mogućnost za nebrojena tumačenja.

Iz teksta “smaragdne pločice”, a koji je pronađen na Leydenovom papirusu, u grobnici nepoznatog magičara, u egipatskoj Tebi 1828.g, izranja jedna rečenica: ” I zbog toga sva skrivenost pobjeći će od tebe.” Alkemičari su bili svjesni da će zlato, zasjati punim sjajem. To neće biti obično zlato, već ono dobiveno iz utrobe zemlje, živo zlato. Naime u to vrijeme su zlatarevu  kovinu smatrali mrtvom tvari, poput grane odrezane sa stabla. Ovo bi bilo zlato rođeno kao zrno, iz zemlje. Jednom kad su hermetičari otkrili istinu, zasjali su oni kao živo zlato i skrivenost je pobjegla od njih.  Prema tome, sama pretvorba kovina u zlato može se poistovjetiti s drugom pretvorbom, onom čovjekovom, pretvorbom čovjeka na putu ka blaženstvu.

U toj borbi, na tom putu alkemičar teži sjedinjenju duše i misli s božanskom.  Misaono postignuće je beskorisno ukoliko nije oplemenjeno duhovnim. Alkemičari su smatrali kako je ovim procesima dobiveno zlato, neuništivo. Priroda uvjek teži perfekciji, pa nas navodi na zaključak kako ona sama želi proizvoditi zlato. Olovo i drugi metali zapravo su podbačaji prirode. Poput prirode, čovjek mora težiti savršenstvu tkođer. Adepti su vjerovali kako  najbolje što se nalazi ispod, može biti povezano samo s najbližim koje se nalazi iznad. Njsavršenija stvar na zemlji je zlato, a iznad jedino tijelo koje sjajem doseže do anđeoskog neba je Sunce. Od božanskih stvari, Sunce je najniže. Povežimo ovo pa je onda sunce povezano sa zlatom. Zlato je napola puta između Najvišeg I zemlje, posrednik između Boga i čovjeka.